Return to site

Crna Gora i Albanija

10 dana, 2000 kilometara, 1 motor

Iako sam trebala sam krenuti u nedjelju za 1. maj, glupa kišurina je poremetila originalne planove tako da sam krenula tek u četvrtak rano ujutro i odlučila odraditi cijeli put do Crne Gore u jednom danu. Nisam nikad tako dugo putovala u jednom danu ali put je bio toliko divan da mi je prošlo začas. Išla sam direktno prema Crnoj Gori, preko Banja Luke, Travnika i Sarajeva, i skužila da je Bosna u biti jedna ogromna planina koju su na nekim mjestima izrezale rijeke, onda je kraj rijeke netko sagradio cestu. Znači ovo više manje cijelim putem.

Nekoliko pauza za kavu i ručak, točno 12 sati i 550km kasnije stižem u rafting camp na Tari i kao da nisam ni otišla. Naime kamp i divnu ekipu koja ga vodi sam otkrila prošle godine krajem osmog na svom slučajnom putovanju na Durmitor i slučajnom raftingu uz ekipu iz Belgije koju sam slučajno srela u Crnoj Gori.  I tad smo se namjerno dogovorili da ću namjerno doći u četvrtom ili petom mjesecu da probam pravi rafting na Tari. Inače Tara si je iskopala najdublji kanjon u Europi i drugi najdublji na svijetu, iza Grand Canyona rijeke Colorado koji je samo 200m dublji. Kažu i da imaju najbolji rafting ali to svi kažu :) Ja mogu potvrditi da imaju najbolje domaćine. 

Kamp se nalazi na 5min od rijeke Tare na kojoj se nalazi i granica BiH i Crne Gore tako da sam mobitel odmah morala ugasiti zbog ekstremne popularnosti. "Dobrodošli u BiH", "Dobrodošli u Crnu goru", "Dobrodošli u BiH", "Dobrodošli u Crnu goru". (ps cijena poziva prema Hrvatskoj je 15kn/min, stvarno? Vampiri). Prva točka dnevnog reda - rakija. Iz plastičnog karnistra od 10 litara. U tri dana kod svoje prve crnogorske obitelji popila sam više rakije nego u prva 4 mjeseca 2016. u Zagrebu. I to ne nužno svojom voljom :) Npr. Japanu je običaj da vam domaćin toči piće u čašu kad je prazna i na taj način signalizirate koliko želite popiti, dakle ako popijete netko će vam obavezno natočiti, a ako ne možete više piti, onda ostavite malo na dnu i nitko vas neće gnjaviti. U Crnoj Gori moraš piti i točka. Ako ti čaša nije prazna kad se toči nova runda, domaćin stoji s bocom i gleda te dok ne popiješ što je u čaši da može natočiti opet. Samo probaj reći "Neću više" :)

Drugi dan - slava crawl. Petak je bio pravoslavni Đurđevdan i okolica puno slava. Za one koji ne znaju, slava je običaj slavljenja obiteljskog sveca, a sv. Georgije (Juraj kod nas) je očito štitio puno obitelji jer sam nakon druge prestala brojati. Kratki tečaj slava bontona - dođeš kod nekog, kažeš srećna slava, i onda moraš pojest i popit sve što stave ispred tebe, inače će te stalno podsjećati da jedeš. I piješ. Krenuli smo oko 14 i ne sjećam se kako je završilo. Dan treći - rafting! Skrpala sam se nekoj grupi iz Dubrovnika i objasnila da sam službena prevoditeljica kampa. Nisu skužili foru :)

Četvrti dan sam htjela krenuti dalje na put, ali mi nisu dali. Tko će nabrati srijemuš? Tko će popiti rakiju? Kom se žuri? Tako da opet nisam otišla, umjesto toga šetali smo planinama, brali srijemuš i jeli domaći skorup (kajmak) u Crkvičkom polju. Totalno udaljeno selo s totalno kul ekipom. Nisam sigurna zavidim li im ili ne. U tom trenu svakako jesam.

Sljedeća postaja - Ulcinj i Ada Bojana. Crna Gora je cijelim putem apsolutni hit. Planine, Nikšić, planine, Podgorica, planine, Skadarsko jezero, planine, i onda u jednom trenu pređeš na stranu mora kojem ne vidiš kraja.

Ulcinj je najjužniji crnogorski grad sa 80% albanskog stanovništva, što sam saznala od svojih domaćina. Dobra priprema za prelazak u Albaniju idući dan. Na putu do Ade Bojane pekara na svakih 100m, sve Furra, mislim si koja franšiza. Trebalo je nekih 200 pekara da skužim da je to albanski. Ada Bojana je otok usred ušća rijeke Bojane na krajnjem jugu Crne Gore na granici s Albanijom. Ogromna pješčana plaža, kitesurfing i nudistički raj, i poprište snimanja najnovijeg spota Kikija Lesandrića (nisam ni ja znala tko je dok mi nisu rekli Piloti? Kao ptica na mom dlanu? Aaaaaaaaa.) Pristali su da utrčim u kadar, iako je vjerojatnije da im je bilo bed reći ne (skužila sam da curi samoj na motoru skoro nitko ne može reći ne).

Navečer pokušaj pripreme za prelazak u Albaniju planiranjem rute, ali sam brzo shvatila da Albanija ne postoji na internetu i odlučila improvizirati. Znam samo da hoću u Theth. Prvi susret s Albanijom - potpuno gubljenje u Shkoderu (Skadar), gradu bez ijednog semafora i putokaza. "Pričate hrvatski? Do you speak English? NO." Maaa da. Nakon nekih 50 kružnih tokova nekako sam uspjela jer sam vidjela planine prema kojima idem.  Theth je malo selo na rubu albanskih alpi, gdje dođeš u neku obiteljsku kuću i za 20 eura imaš noćenje i sve obroke.  Totalno punjenje baterija. 

Na povratku sam malo drugim putem kroz Crnu Goru stala u Durmitoru do kojeg nisam mogla s rafting kampa iako je na 50km jer je na cesti snijeg. Snijeg! Navodno čiste oko prvog juna kad ljudi hoće odvest stoku u planinu. Tamo sam provela vrijeme sa svojom drugom crnogorskom obitelji koju sam upoznala na prvom slučajnom proputovanju. Jedan frend je rekao da je Durmitor Lika na spidu, ja bih prije rekla Lika na tripu. Jedno od najljepših mjesta koje sam ikad vidjela, opet se nisam mogla načuditi koliko je predivno. Pre.di.vno.

I to je to, još par dana planinskog punjenja baterija i pravac Zagreb više manje istim putem. Planine su zakon. Osobito crnogorske.

ps nisu sve fotke moje al to je zato što a) nije zgodno slikati dok vozim motor b) kad ne vozim, slike na mobitelu su mi hororna hrpa piksela.

All Posts
×

Almost done…

We just sent you an email. Please click the link in the email to confirm your subscription!

OKSubscriptions powered by Strikingly